Vuletić je za predmet svoje
knjige
izabrao najintrigantnije i
izravnomu
proučavanju najteže dostupno
razdoblje
povijesti iberoromanskih jezika,
od
njihova nastanka do XIII. st. kada
zapisi
na njima postaju obilniji i češći.
Zato
oko toga jezičnopovijesnog
razdoblja
danas ima najviše rasprava i
neslaganja
(posebice u posljednjih nekoliko
desetljeća,
izme
đu velikih autoriteta
tradicionalne
iberoromanske povijesne i
poredbene lingvistike i onih iz
srednjeg
i mla
đeg naraštaja
iberoromanista, prije
svega španjolskih). Pomno se
držeći
težine pojedinih argumenata,
navodeći
sva meritorna mišljenja velikih
hispanista
i romanista, Vuletić se svrstava
uz mla
đi naraštaj iberoromanista.
Nastojeći
hispanističke spoznaje uklopiti
u suvremeno stanje opće romanistike
autor svoj tekst temelji na
znanstvenoj
kritičnosti i „znanstvenom oprezu“
pa
zato on može poslužiti i kao izvor
pouzdanih
lingvističkih (iberoromanističkih)
informacija i kao vrijedan uzorak
dosljedne lingvističke metodologije.
Uz
veliku Gramatiku španjolskoga
jezika i veliki Španjolsko-hrvatski
rječnik
V. Vinje ovo treći značajni
visokoškolski
priručnik za područje hispanistike u
Hrvatskoj. (iz recenzije)