Razvoj katehetske službe neminovno je slijedio tijek povijesnog razvoja crkvenih zajednica i to je utjecalo na različito poimanje identiteta kateheta kao i njihovu formaciju. U ovom radu središnja je tema razvoj poimanja katehetske službe s posebnim naglaskom na formaciju kateheta u razdoblju od 1965. do 2021. godine. Taj period omeđuju dva značajna događaja: Drugi vatikanski koncil (1965. ₋ 1965.) i ustanova službe katehetâ motuproprijem pape Franje Antiquum ministerium (2021). Posljednji događaj okrunio je dinamičnu evoluciju pitanja i traženja odgovora povezanih s angažmanom vjernika laika u katehetskoj djelatnosti Crkve čemu je poseban zamah dao Papa Pavao VI. sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon analize toga procesa, predstavljen je temelj katehetske službe (poziv katehete), regulatorni teološko-eklezijalni aspekti i nadahnjujući kriteriji za formaciju kateheta. Slijedi obrada pet dimenzija formacije kateheta. Njih se ne smatra kompetencijama, već komplementarnim područjima formacije koja čine osnovu za razvoj kompetencija u integralnoj perspektivi. Ovo se stajalište napose razrađuje u četvrtom poglavlju gdje se donosi razrada konceptualne pozadine kompetencijskom pristupu u formaciji kateheta. Naposljetku se ukazuje na neke moguće metodološke izbore, a motiv njihova predlaganja je koherentnost s temeljnom naravi ne samo formacije kateheta, već kršćanske formacije općenito. U promišljanjima o navedenim temama slijedio se interdisciplinarni pristup. Usidreni u teologiji, tražili smo dijalog s odgojnim znanostima i onima o komunikaciji. Taj tronožac čini osnovu katehetike kao znanosti. Rezultat nisu planovi za formaciju župnih kateheta, već fundamentalni obzori njihove moguće izrade.